Site Overlay

Ubistvo kao razonoda

Nedavno je pokrenuta jedna važna debata u Srbiji i kako to obično biva, usledila je lavina komentara na mrežama. Odavno smo zreli kao društvo da se ozbiljnije pozabavimo ovom temom, ali kao što je često slučaj u ovoj državi, problema uvek ima na pretek i ne znaš šta pre. Biće sigurno raznih komentara i na ovaj tekst, ali za neke stvari jednostavno ne treba ćutati i vredi dići glas.

Kao neko ko već duže vreme ide u planine, često sam svedok jedne tužne pojave. Na akcijama nam se neretko pridruži novi, i neprijavljeni član ekipe. Na četiri pogona, prati nas i po snegu i zimi, bez dereza, bez polara, bez štapova. Uvek među prvima, uvek najhrabriji. A kada se akcija završi i dođe trenutak rastanka, srce se slomi.

Gledam makar da ih nahranim čak i ako to znači da ja ostanem bez ručka. Ja ću izdržati da preskočim obrok, vratiću se u toplo i imaću obilnu večeru. Njima je, međutim, upitan sledeći obrok, a ostaju tamo da se snalaze u hladnim i uglavnom surovim uslovima, kako znaju i umeju.

Ono što sam primetio jeste da se uglavnom radi o lovačkim psima. Ponekad se zaista desi da se izgube od vlasnika, ali nažalost, istina je najčešće drugačija. Mnogo češće se dešava da, kada više ne služe svojoj svrsi, lovci jednostavno odluče da ih se otarase. Šta će im nefunkcionalan pas?

Sećam se slučaja od pre nekoliko godina kada smo sreli lovačkog psa koji je bio slep. Takav pas više ne može da uoči plen i postaje beskoristan njima. Neki se napuštaju zbog starosti, neki zbog povreda, neki jer ne daju rezultate. Razlozi se menjaju, ali jedna stvar je uvek ista, ti psi su izgladneli, iscrpljeni, mršavi do kosti kao da preživljavaju holokaust, a ne da su nekada imali Naciste.. pardon hteo sam da kažem odgovorne vlasnike da ih čuvaju.

Nažalost, ne čudi mnogo da neodgovornost prema psima vrlo često dolazi upravo od ljudi kojima je zabava u tome da idu i ubijaju druga živa bića. Nazivali to sportom, razonodom ili tradicijom suština ostaje ista. Ti uzimaš život. Ne da bi prehranio porodicu, ne da bi preživeo, ne zato što je neka pretnja ispred tebe, već da bi drugima pokazao svoj pehar u vidu mrtvog leša. Kažem pehar, jer je to jedina reč koja mi pada na pamet kada vidim scene poput stavljanja zaklanog divljeg vepra na haubu i paradiranja kroz grad, ili slične prizore koje se predstavljaju kao uspeh i dostignuće.

Kao neko ko se povremeno bavi fotografijom, smatram da jedino “pucanje” nad životinjama koje je dozvoljeno jeste ono sa fotoaparatom. Uhvatiti lepotu tog prelepog Božjeg stvorenja, njegov graciozni pokret, snagu i dostojanstvo, i to da podeliš sa drugima mogu da razumem. To zadovoljstvo mi je jasno. Ali jurenje osećaja dominacije, potreba za moći i trenutak u kojem ti iz čiste zabave odlučuješ da ubiješ nedužno biće, to ne mogu da opravdam, niti ikada da shvatim. Nije mi ni jasno kad to neko nazove sportom. Dali i druga strana isto ima pušku, snajper i iz daljine te vreba? Nema tu bravure, odvažnosti ili je uopšte fer kao što sport treba da bude.

Odavno je prošlo vreme kad se lov mogao pravdati, bar ovakav kakav danas gledamo kod nas. Pod izgovorom da se reguliše brojnost, ubijaju se i životinje koje priroda sama koristi da drži stvari pod kontrolom. I onda se čudimo što nastane problem. Paradoksalno najčešće argument koji se koristi u odbranu lova. Čovek sam poremeti prirodni balans, a onda s puškom glumi spasioca. U dobu u kome su ekosistemi zakonski regulisani, gde postoje savremene metode zaštite prirode, aero vakcinacije protiv besnila i niz drugih rešenja koje je omogućio tehnološki razvoj, lov je izgubio svaku realnu ulogu koju je nekada imao.

Najopasnija stvar oko lova je da privlači razne opasne i nestabilne profile ličnosti koje pod okriljem lovačkih udruženja dobijaju dozvolu da legalno praktikuju i hrane svoje izuzetno bolesne porive. Uz one sa očiglednim hemijskim poremećajima, lov izgleda da privlači i izgubljene pojedince koji nisu uspeli da svoju muškost ili identitet potvrde ni na jedan drugi način osim ubijanjem. Verovatno neuspešni u sportu, nesigurni u odnosima sa ženama, bez ikakvog ličnog postignuća i jedini način da se osete kao alfa mužjaci postaje kačenje lobanja po kancelarijama i zidovima. Možda i grešim ali za pojedine ovo je precizna dijagnoza.

Da ne ispadne da napadam isključivo muškarce i vršim polnu diskriminaciju, ni žene koje se kite lisicama oko vrata, raznim krznima ili i one koje same praktikuju lov mi nisu ništa simpatičnije. Iza toga često stoji ista praznina, ista potreba za pažnjom i ista ravnodušnost prema patnji drugog bića.

Ako i stvarno dođe do realne potrebe za lovom u neko područje gde se neka divlja životinja toliko razmnoži da predstavlja opasnost za okolna sela i naseljena mesta, kod nas je poseban problem bezbednost. U Sloveniji policija redovno testira lovce na alkohol. U Srbiji je obrnuto, kao da bez alkohola uopšte i ne smeš u lov. Zato skoro svake godine imamo bar jedan slučaj gde lovac upuca drugog lovca ili slična nesreća se dogodi.

Planinari i svi ljubitelji prirode isto moraju ozbiljno da budu pažljivi. Poslednji put kada sam planinario iznad Sićeva čula se prava rafalna paljba kao da pokušavaju da ulove afričkog nosoroga koji im uporno beži i nikako da ga sustignu. Ali ono što me je najviše uznemirilo, i što je bio jedan od glavnih razloga da napišem sve ovo, desilo se pre nekoliko dana u nacionalnom parku Sutjeska. Dvojica lovaca influensera su objavili selfi sa svojim plenom.. divokozom. Po meni, jednim od simbola planinarstva. Stoje zadovoljni, razapinju je i drže za rogove, ponosno pozirajući pred kamerom. Poražavajuća činjenica je da je ta objava pre nego što je obrisana skupila skoro 2000 lajkova! Ako kao društvo želimo da idemo napred, moraćemo već jednom da priznamo da ovakva tradicija nije u redu i treba je iskoreniti.

Lov je pre imao smisla. Od njega je zavisila hrana, goli opstanak i zaštita porodice. Danas ne treba nikog da ubijemo da preživimo, hrane imamo dovoljno i lov je postao izbor, a ne potreba. Eventualno u ekstremnim slučajevima ekološke intervencije, gde je nužno da se brzo i efikasno reaguje ali rekreativnom i masovnom lovu nema mesta.

Opet mi se odužio tekst ali moram i da napomenem kad smo kod stvari koje treba da iskorenimo, a nažalost je isto tradicija kod nas svake godine u ovaj period, a to jesu petarde. I ja kao klinac sam ih bacao, nisam znao za bolje, niti mi je neko skrenuo pažnju da to ne radim. Ali odrasli i roditelji treba da znaju bolje. Sakatimo svoju decu, traumiramo životinje i vreme je da menjamo neke loše navike.

Na kraju, možda jesam bio oštar u nekim delovima ali ne pišem ovo iz potrebe da se bilo ko linčuje ili etiketira. Pišem jer verujem da je odgovornost svakog društva da preispituje svoje navike, naročito one koje su loše. Verujem da među lovcima ima dobrih i poštenih pojedinaca, možda su tamo jer su ih očevi još kao male vodili u šumu sa njima, pa eto tamo su da očuvaju tu tradiciju, ili prosto su zalutali iz nekih drugih razloga koji nisu nužno da povrede drugo biće zarad zabave ili dokazivanja. Upravo zbog takvih ljudi i pišem ovo, da imaju hrabrosti da razmišljaju, da sumnjaju i da biraju bolje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *