Jedan dobronameran savet svima koji tek ulaze u divan planinarski svet.
Na početku svoje planinarske karijere, učlanite se u neki lokalni planinarski klub. Upoznajte ljude koji iza sebe imaju godine gaženja visokih brda. Razgovarajte, pitajte ih sve što vas zanima, slušajte njihove priče, a posebno (loša) iskustva. Obećavam da nisu svi dosadni i ne dave gugutke! Većina su voljna da pomognu. Prođite nekoliko obuka, naučite osnove i, što je najvažnije, dajte ljudi sebi vremena.
Krenite polako. Budite strpljivi. Ne mora odmah na najviši vrh, najteži uspon i najjači smer. Neće nigde planine i stene da pobegnu.
Kod dosta ljudi javi se ogromna želja da se sve doživi odmah i odjednom. Razumem ih. Planine imaju moć da vas privuku. Kad jednom osetiš sladak ukus slobode u planini, mir, tišinu i zadovoljstvo koje donosi kad uradiš nešto teško, prirodno je da hoćeš još. Više, dalje, teže. Potrudio sam se da ne koristim naprednjačku verziju.
Ali upravo tu se javlja problem.
U planinama postoje zamke koje početničko oko jednostavno ne vidi. Nema veze sa tim da si manje sposoban ili hrabar, nego što nemaš dovoljno iskustva da prepoznaš ono što može da pođe po zlu. Kliše, znam, ali planine su koliko lepe toliko i surove.
Recimo Midžor. Leti je to relativno laka tura. Ali zimi, pod snegom, maglom i jakim vetrom to je druga zverka. Leti obična šetnja, a zimi, ako si nespreman, na korak si od toga da zoveš GSS. Znam bezbroj primera ljudi koji su doživeli neprijatno otrežnjenje na Midžoru. Najopasniji u planini nije onaj koji ne zna ništa, već onaj koji zna taman toliko da pomisli da zna sve.
Nego da ne bude da sad pametujem u prazno, dolazim do poente. Nije problem što ne znaš. Problem kada nisi ni svestan koliko ne znaš. Slično kao i kad si budala. Takvo neznanje može mnogo skuplje u planini da košta
Za iskustvo u planinama nema prečice. Gradiš ga godinama i oni pametni nikad i ne prestanu. Gradiš kroz različite vremenske uslove, pogrešne procene, odustajanja, razgovore sa iskusnijima i odlukama da se okreneš i odustaneš tog dana od vrha.
Još jedan problem su društvene mreže.
Svakodnevno bombardovanje fotošopiranim fotografijama i holivudskim snimcima sa Rtnja. Dragan popeo ovaj vrh, Slavica napravila selfi na ivici provalije. Sve izgleda lepo ko bombona! Ono što se u ljudskoj glavi zapravo dogodi sasvim nesvesno, je da se javi potreba da i mi uradimo isto ili i da ih nadmašimo. Što su pa oni bolji od mene? Komšija napravio kuću na sprat, ja ću na dva. To je mentalitet.
Problem je isti kao kad gledamo olimpijske sportiste. Gledamo performans od par minuta, ali ne vidimo deset godina truda, rada, znoja i krvi koje stoje iza njega.
Koliko je priprema bilo za taj uspon? Kakvi su uslovi bili? Koliko je pokušaja prethodilo? Jel ta osoba išla sa iskusnim vodičem? Vidimo samo krajnji rezultat.
Naravno, uvek se tu nađu i par izgubljenih osoba koje se prijave na akciju u kojoj dušu ispuste, izmrcvare vodiča i ostatak grupe ali bar na mrežama pucaju pohvale od rodbine i ljudi koji zadnji put videli prirodu kad išli na ekskurziju u osnovnoj na Lepenski vir.
Fejsbuk i Instagram ne samo u planinarstvu već i u životu navikavaju na ideju da sve mora odmah. I ne samo to, nego da stalno moramo da idemo dalje, da dokazujemo sebi i drugima koliko možemo. Svaki sledeći vrh je neka vrsta potvrde naše vrednosti.
U planinama ta priča ne pije vodu.
Na razočarenje mnogih, planinu baš briga koliko imaš pratilaca, koliko si naložen, koliko ti je stalo da stigneš do vrha. One imaju svoja pravila, na tebi je da ih što pre upoznaš i poštuješ.
Nažalost, previše ljudi preceni svoje mogućnosti, požuri ili potceni opasnosti planine. Svake godine ljudi gube živote u planinama, a deo tih tragedija povezan je upravo sa ovim što pišem. Iza svake takve tragedije ostaju slomljene porodice i prijatelji, i najgore je kad znaš da je sve moglo da se izbegne.
Zato učite od ljudi koji znaju više od vas. Ne stidite se da postavljate pitanja. Ne doživljavajte odustajanje kao poraz. Ne merite svoje planinarsko iskustvo brojem objava na društvenim mrežama.
Najvažnije je da ostavite ego po strani. Isto i vaše probleme sa autoritetom. Ponekad morate da saslušate druge, da biste jednog dana i sami mogli da vodite.
Nema prečica u planinarstvu. Možeš da kupiš najnoviju La Sportiva cipelu, lep North Face ranac, ali iskustvo ne može kupiš niti nadoknadiš entuzijazmom.
Planine već same po sebi imaju mnogo toga da nam pruže. Ne mora sve odmah, ne mora sve na silu. U redu je ići polako i uživati u svakom koraku. Ponekad važnije da naučiš nešto o sebi nego da samo OSVAJAŠ vrhove.
Na kraju, cilj svakog odlaska u planinu jeste da se svi živi, zdravi i bezbedni vratimo kući.
Planinarski pozdrav!
